Novosti

Tradicija vrijedna čuvanja: Hrvatski hladnokrvnjaci Petra Jadeka

Trenutno imam 15 kobila i tri pastuha koji svaki dan trče na velikoj ograđenoj livadi, borave u hladu velike nadstrešnice ispod brijega, a navečer idu na počinak u štalu gdje ih čeka pet krava, ponosno priča Petar Jadek, zaljubljenik u ovu autohtonu pasminu za čiji uzgoj koristi i IAKS mjeru 10.

S konjima se bavi cijeli život, kaže Petar Jadek, ali uzgaja ih od 1978., iste godine kada se oženio.

“U miraz sam donio bređu kobilu, a žena nešto zagorske zemlje, ali smo oboje morali prodati kako bismo kupili prvi traktor”, smije se i prisjeća početaka vlasnik danas 18 grla autohtone pasmine hrvatski hladnokrvnjak.

Trenutno ima četiri traktora, tri kombajna te drugu mehanizaciju potrebnu za uzgoj ratarskih kultura – dakako, za potrebe hranidbe konja i krava koje ima na svom OPG-u. “Za svojih 65 godina života kupio sam 13 novih traktora i 10 automobila, ali me ništa tako ne veseli kao hladnokrvnjak. Imam 15 kobila i tri pastuha koji svaki dan trče na velikoj ograđenoj livadi, borave u hladu velike nadstrešnice, ispod brijega u Zaboku, a navečer idu na počinak u štalu gdje ih čeka pet krava”, priča poljoprivrednik koji je devedesetih godina prošlog stoljeća imao više krava nego konja.

“Proizvodnja mlijeka je bila isplativija pa sam imao više krava, no ipak sam se odlučio okrenuti više konjima. Ne bilo kakvim jer najviše volim ove naše nešto teže, robusnije. Najbolji pastuh može imati i više od 800 kilograma, zbog čega su i nešto življi”, otkriva nam.

Naglašava da je sve u životu posložio tako da sada može uživati u ovim plemenitim životinjama. Veseli se svakom novom danu u zasluženoj mirovini, nakon punih 40 godina rada u hitnoj službi Doma zdravlja Zabok, gdje je “vidio i čuo svašta”, ali je znao da će, kada dođe kući, imati svoj mir među velikim konjima koji znaju da ih pravi gazda, nikada neće zaboraviti.

Nažalost, kaže, vremena se mijenjaju i dok je nekoć u Zagorju svaka kuća imala konje, danas su ostala tek tri veća uzgajivača.

“To smo Majsec, Vukić i ja. Važno je znati da za ovaj zahtjevan posao treba složna i radišna obitelj, koja će pomoći jer čovjek sam to ne može raditi”, kaže dodajući da je riječ o prilično skupom uzgoju, u čemu mu pomaže IAKS mjera 10 Programa ruralnog razvoja. Naime, korisnik je tipa operacije 10.1.9. “Očuvanje ugroženih izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja”.

“Dobijem lijep poticaj oko 3.000 kuna po valjano uzgojenom grlu, što nije loše jer pokrije dio troškova uzgoja”, napominje. Inače, kroz ovaj tip operacije maksimalna je visina potpore 502,04 eura po uvjetnom grlu. Kada su u pitanju potpore, otkriva i da je od Krapinsko-zagorske županije dobio oko 50.000 kuna za uređenje gnojnice, a na ime kapitalnih ulaganja 30.000 kuna za junice.

Izložbama konja se najviše raduje jer pokazati ih znači da godine odricanja, upornosti i skrbi za te plemenite životinje, koje su davno izgubile svoju radnu funkciju, nisu bile uzaludne. Prošle je godine tako bio na 25. Državnoj konjogojskoj izložbi “Sunja 2019”, gdje je svoje blago predstavio u kategoriji “kolekcija kobila sa ždrebadi hrvatskog hladnokrvnjaka”.

Podsjeća i da ponajviše zbog konja obrađuje 25 hektara zemlje, a u dvorištu lijepe obiteljske kuće su i silosi za žitarice i kukuruz. Pastuhe ne smije pustiti zajedno s kobilama jer znaju biti i opasne ako su bređe, a svaku večer treba pomoć susjeda da bi uz pomoć užadi stvorio koridor kako bi otkasali u staju.

“Nisu to konji koji mogu biti vani 24 sata”, naglašava ponosni vlasnik koji u staji ima i kamere spojene na tv prijemnik u dnevnom boravku, kako bi u svakom trenutku, a posebno kad na svijet dolazi brojna ždrebad i telad, imao uvid što se događa.

Hrvatski hladnokrvnjaci su, stručno objašnjava, najbrojnija autohtona pasmina konja, nastala križanjem toplokrvnih kobila s uvezenim pastusima hladnokrvnih pasmina, a njemu su prirasli srcu više od posavaca i međimureca, također autohtonih pasmina.