Novosti

Mihaela i Arsen Jakovac – Prve četiri romanovske ovce kupili na nagovor, danas imaju vrijedno stado

Nismo požalili. Dva puta godišnje ojanje dva do četiri janjca i koliko se hrane, toliko vrate, kažu Mihaela i Arsen Jakovac koji svoj OPG razvijaju i uz pomoć sredstava Programa ruralnog razvoja.

Prve četiri romanovske ovce Mihaela i Arsen Jakovac kupili su tek toliko “da vide” kako će uzgoj te pasmine ići, a danas već imaju lijepo stado od 30-ak ovčica. “Poznanik od kojeg smo kupili prve ovce, nagovorio nas je da pokušamo i nismo požalili. Dva puta godišnje ojanje dva do četiri janjca i izvrsno su prilagođene goranskom podneblju. Treba im davati dosta zobi, ječma, pšenice i sijena jer, koliko ih se hrani, toliko vrate. Kupci su jako zadovoljni i to je bitno, ali nama je važnije to što volimo ovaj posao “, kaže nositeljica OPG-a Mihaela Jakovac kojeg je otvorila 2016. godine.

Odluka da se okrenu poljoprivredi, dodaje, zapravo je bila logična. “Suprug Arsen je umirovljeni ratni vojni invalid, a ja sam bila nezaposlena. U mojoj obitelji smo oduvijek radili na zemlji, a Arsenovi roditelji su imali OPG pa je nekako bilo logično da i mi krenemo u tom smjeru. Oni su držali krave, a mi smo krenuli s romanovskim ovčicama. Točnije, prvo smo krenuli s krumpirom, sadimo i češnjak u većim količinama, ali i ostalo povrće za vlastite potrebe“, kaže Mihaela.

Godine 2018. iskoristili su priliku i preko LAG-a Gorski kotar, prijavili na podmjeru 6.3. “Potpora razvoju malih poljoprivrednih gospodarstava” odnosno tip operacije 6.3.1 Programa ruralnog razvoja i ostvarili pravo na bespovratnih 15.000 eura od čega su polovicu već dobili, a ostalo će nakon potpune realizacije. “Aplicirali smo i godinu prije, ali nismo prošli. Nismo se dali smesti i ponovili smo prijavu sljedeće godine, prihvatili su naš projekt, a do sada smo realizirali jedan dio – kupili smo solarnog pastira i špricu protiv korova za krumpir. Traktor koji imamo je iz osamdesetih godina i traži puno ulaganja tako da će novi, kada ga nabavimo, dobro doći”, uvjereni su.

Dobivena sredstva, naglašavaju, odskočna su daska za male poljoprivrednike i šteta je ne iskoristiti ih što je više moguće. “Treba biti uporan i ići do kraja, ne se bojati i ne žaliti. Sve se događa s razlogom pa tako i mi mislimo da je morao postojati neki razlog zašto nismo prošli odmah. Sada idemo u nove pobjede, a posebno nam je drago vidjeti da se starija kći Dora već vidi u tome. Možda će i mlađa Linda htjeti”, zadovoljni su Mihaela i Arsen čija će investicija koštati puno više od dobivenog i oni su toga svjesni, ali svejedno im je to velika pomoć.

Vlastite zemlje imaju vrlo malo, ali im susjedi daju svoje na korištenje. U susjedstvu, naime, gotovo da više i nema ljudi pa je sreća da barem netko održava zemlju. “U Mrkoplju, gdje živimo, ima dosta vikendaša koji vole kupovati zdrave domaće proizvode od provjerenih proizvođača. Kada ih poslužimo s našim špekom, kobasicama i sirom, to je za goste prava uživancija”, smiju se Jakovci

Žao im je da se sve manje ljudi odlučuje ostati ili vratiti živjeti na selo. “Zemlje ima, kuće su prazne. Šteta da ljudi ne vide prednosti života na selu, lijepo je biti svoj na svome, a ne negdje u tuđini. Nama je život ovdje ugodan, družimo se, svi se na cesti pozdravljamo, pomažemo jedni drugima i osjećamo se, kako se kaže, “kao ljudi”. U gradu je situacija drugačija. Ovim putem pozivam sve koji žele raditi, a imaju mogućnost živjeti u manjoj sredini, neka pokušaju, neće im biti žao”, govori Arsen kojemu je rad na zemlji i sa životinjama prava terapija.

Kao branitelj je prošao Hrvatsku uzduž i poprijeko, nema kutka koji nije upoznao. “Nastradao sam u Oluji i teško mi je prisjećati se tih dana. Srećom smo se kasnije Mihaela i ja našli, ostali u Mrkoplju živjeti i raditi i idemo dalje. Imamo za što živjeti i ništa nam ne fali”, kaže.

U budućnosti bi željeli proširiti djelatnost na turizam pa su tako kupili kuću koju će renovirati. Za to je najzaslužnija kći Dora, nutricionistica i kuharica, koja bi voljela ostati u Mrkoplju i ovdje dalje razvijati posao.