Čitatelji Jutarnjeg lista titulu najbolje mlade poljoprivrednice dodijelili su Mariji Kalistović. Njezin plan je povećati stočni fond, obnoviti stado i doći do nekih 70-80 junica
Iako je i sama odrasla na selu, štoviše, u obitelji koja se bavila stočarstvom, Marija Kalistović iz Drenovaca do udaje praktički nikada nije prišla govedu, a danas joj je to svakodnevica od koje ona i njezina obitelj lijepo žive i s velikim optimizmom gledaju u budućnost. Njezin je suprug Matija još 2004. godine pokrenuo OPG i godinama je taj posao bio na granici isplativosti, jer za veća ulaganja u stočni fond novca nije bilo dovoljno, a nedostajalo je i zemlje za proizvodnju hrane. No, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i Kalistovićima su se otvorile nove mogućnosti, pa je Marija 2015. godine preuzela na sebe OPG i još aktivnije se uključila u njegov rad.
– Shvatili smo da imamo prostora za napredak i da možemo u ovome biti još uspješniji. Vrlo brzo nakon što sam preuzela OPG prošli smo na natječaju za tip operacije 6.1.1. iz Programa ruralnog razvoja i dobili 50.000 eura bespovratnih sredstava za kupovinu junica, kao dugoročnu investiciju. Odlučili smo se na sustav krava-tele i to nam je bio veliki vjetar u leđa, a razmišljali smo o budućnosti jer te krave mogu 15 godina donositi telad – prisjetila se Marija vremena u kojem se ozbiljno uhvatila u koštac sa stočarstvom. Danas je na njihovu imanju 41 krava, jedan certificirani rasplodni bik, 15-ak teladi i 15 rasplodnih krmača, rasplodni nerast i oko 40 prasaca. Broj grla su povećali za 100 posto u odnosu na razdoblje do 2015.
Primarna djelatnost
– Stočarstvo nam je primarna djelatnost, a imamo i 36 hektara zemlje na kojoj uzgajamo hranu za našu stoku. Dobili smo na natječaju 29 hektara državne zemlje jer imamo uvjetna grla, pa smo ostvarili prednost i to nam je jako puno pomoglo budući da smo do tada puno hrane morali kupovati. Sada praktički sve sami proizvedemo. Najviše je kukuruza, imamo i ječam, nešto malo soje i ove godine suncokret zbog plodoreda – kažu supružnici Kalistović, koji su u međuvremenu pojačali i vozni i strojni park jer su uz pomoć tipa operacije 4.1.1 za tovno gospodarstvo Ministarstva poljoprivrede kupili traktor s utovarivačem i prikolicu za rolo bale. No, nas je zanimalo kako se kod Marije prelomilo da od djevojke koja sa stokom nije imala veze postane žena kojoj je to svakodnevica.
– To je mnogima zanimljivo. Ja sam iz susjednog sela, iz Vrbanje, i moji su se nekada bavili stočarstvom, a onda je tata otvorio klaonicu koju i danas vodi. No, iako je u našem dvorištu uvijek bilo neke stoke, ja s njima zapravo nisam imala nikakvog doticaja i meni je sve to bilo strano. S udajom sam, pak, došla u situaciju da to postane dio mog života jer sam sve češće dolazila u situaciju da moram otići u štalu. Ne znam, Matija je na polju i kaže mi da odem s vremena na vrijeme provjeriti je li se krava otelila. Uzalud sam mu govorila da o tome nemam pojma. No, s vremenom sam počela hvatati konce i na kraju sam postala pravi stručnjak za teljenje, tako da danas uživam u ovom poslu – nasmijala se Marija i nastavila.
– Ključna je bila moja volja, ali i neki iracionalni strah da ne ostanemo gladni. No, moram reći i da sam pri tome imala neke svoje uvjete, a oni se prije svega odnose na čistoću, jer mi je to jako važno. Čistoća mora biti na nivou, što je na ovakvom imanju veliki izazov – kaže Marija, a Matija se ubacuje.
Prekvalifikacija
– Imali smo problema u početku. Tresi gume ondje, tu ne smiješ ostaviti ovo, tamo se presvuci i ostavi čizme… No, s vremenom sam se i ja naviknuo. Sada i mi pazimo. Dovela nas je u red – priznaje Matija, a Marija pojašnjava da je i sama malo snizila kriterije.
– Nekada malo progledam kroz prste. Nisam baš više toliko zahtjevna. Malo sam spustila kriterije, ali ne previše – dodala je naša sugovornica, koja je u međuvremenu odradila i prekvalifikaciju te stekla zanimanje poljoprivredni tehničar, fitofarmaceut.
– Nisam nikada mogla ni pomisliti da će otići u tom smjeru, ali s mojim je školovanjem i inače bilo zanimljivo. Prvo sam na očevo inzistiranje, protiv svoje volje, upisala Ekonomsku školu u Zagrebu, no i on je vrlo brzo shvatio da to nema smisla pa sam se prebacila u frizere, što sam oduvijek željela. U konačnici sam je i završila, a onda sam s ciljem stjecanja i teorijskog znanja o ovom poslu odradila prekvalifikaciju za fitofarmaceuta – otkrila je Marija. Danas su jako zadovoljni.
Volja i strpljenje
– Može se od ovoga lijepo živjeti. Bilo je pet, šest godina kada smo se patili, ali s fondovima i državnom zemljom dobili smo veliki vjetar u leđa. Istina je da država nema baš previše razumijevanja za nas stočare, ali uspijevamo sve to prebroditi. Primjerice, do ove godine tele je moralo biti s kravom dva mjeseca i nakon toga smo ga mogli prodati, a sad je uveden sustav da moramo držati tele uz kravu šest mjeseci i to je uvjet da bismo dobili poticaj. To nam poskupljuje troškove, no prilagodit ćemo se i tome. Što je ključno? Volja, strpljenje i vjera da će ići nabolje – ističu Marija i Matija, koji četiri godine nisu bili na ljetovanju.
Teško je, naime, uskladiti sve obaveze, posebno jer ljeti ima posla sa skidanjem usjeva i svaki dan je unaprijed određen. No, ove godine će, kažu, naći vrijeme i za sebe i svoju djecu, 15-godišnju Tenu i 13-godišnjeg Frana, koji bi, kako kaže tata Matija, mogao biti i nasljednik imanja jer je od malih nogu uz njih u štali ili na polju, a da zna baratati svom poljoprivrednom mehanizacijom, nije sporno. Tena će od jeseni krenuti u Ekonomsku školu, a to bi im također kasnije moglo puno pomoći što se tiče upravljanja imanjem.
– U mojoj obitelji, još od pradjeda, svi su se bavili poljoprivredom. Inače, pradjeda su početkom 20. stoljeća na području Dalmacije jedni ljudi pronašli zamotanog u listu, doveli su ga ovdje i dali mu prezime Kalistović. Tako je nastala naša obitelj, a što se tiče ovog posla, cilj je ostati i opstati. Plan je i povećati stočni fond, obnoviti stado i doći do nekih 70-80 junica – rekao je Matija, a Marija poručila kako je posebno sretna i ponosna što je ušla u uži izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika u Hrvatskoj.
